voja | 07 Jun, 2008 17:29
Deo moje monodrame '' Tesla se vraća u Ameriku ''
( Radnja – festival lažova...)
Molim sledećeg
takmičara, nama svima dobro poznatog naučnika Nikolu Teslu da istupi na binu i
predstavi se publici.
Publika (žagor): Tesla, zar
je moguće? (neki aplaudiraju, a neki skandiraju: Tesla, Tesla!!!)
≈
( Nikola Tesla izlazi na binu i poklanja se publici)
Tesla: Poštovana publiko, dame i gospodo, zemljaci! Ne mogu vam opisati svoje zadovoljstvo što sam večeras
sa vama. Ipak, Amerika je
drugo, a drugo je kad si sa svojima. Hoću reći, večeras mi je nekako puno srce
i to najprijatnijih osećanja. Hvala vam na aplauzu podrške, on mi je neophodan,
jer inače ne bih znao kako da počnem. A počeo bih time da razjasnim neke
nedoumice. Verujem da me mnogi nisu upoznali u ovom mom sadašnjem telu, ali to
je da ne bi bilo zabune moja reinkarnacija. Vi me sigurno pamtite u lepšem
izdanju, ali nažalost nisam mogao da biram telo u kojem ću se vratiti. A sve do
tridesete nisam ni znao da sam to ja. Bio sam običan gradjevinski radnik i tek
kad sam slučajno pao sa trećeg sprata oči su mi se otvorile. Doduše, slomio sam
tada ruku i nekoliko rebara, ali sam progledao. Odjednom sam se setio svega. I
ko sam i šta treba da radim i gde da odem. U početku sam bio neshvaćen i u
preduzeću, i u porodici i od društva, uopšte. Nema tih državnih vrata gde nisam
kucao ne bi li im objasnio ko sam i da sam potreban ovoj zemlji. Medjutim,
toliko me je zaprepastilo i naljutilo njihovo odbijanje da me uopšte prime da
sam, nažalost, odlučio da se vratim u Ameriku. Čak sam se obraćao i Braći
Karić. Da gospodo, nažalost. Zamislite, molim vas, tu tragikomičnu situaciju. Svuda u svetu bi vas oberučke prihvatili
da im kažete da ste Nikola Tesla, a ovde neće ni da čuju.
Publika: Uaaa! Dole Vlada!!!
( neko dobacuje: ... i Bajka! )
Tesla: Da, da, daleko je to od bajke. Isto kao pre stotinak godina kad sam isto
bio neshvaćen i morao da odem. Posle tog mog pada na glavu doktori su
bezobrazno pokušali čak da ustvrde da sam sam lud, ali fuj, pljujem ja na
njihove nalaze.
( iz publike smeh )/
Tesla: I ja sam se isto tako nasmejao. Pa je l' može lud čovek da ima ideje?
Osim nekih političara, stranih naravno. A ja imam ideje! Ja svoje delo još
nisam završio i zato sam se vratio. Ja tek treba nauci da dam ono najvrednije.
Zato i idem u Ameriku. Ja ću Ðordju Bušu mladjem, a i starijem, da objasnim gde
je bila greška kod F-118. Ako me poslušaju i naprave po mojim planovima F-119
taj će biti nevidljiv za radare. Ja te stvari znam. Setite se ''Eksperimenta
Filadelfija''?
Publika: Uaaa!
Tesla:Čekajte, ja to zbog čovečanstva. Ne zbog Amerikanaca, nego radi
čovečanstva. Šta ću kad sam ovde neshvaćen? I čitav svoj, hoću reći onaj život
bio sam neshvaćen. Sećam se, kao danas, kad me je jedne večeri Edison ubedjivao
da je nemoguće napraviti naizmeničnu struju. Slušao sam ga jedno petnaestak
minuta, za to vreme sam dva-tri puta zevnuo da mu dam do znanja da je dosadan i
na kraju sam mu rekao: ''Slušaj Tomi! Ti bi trebao da pronadješ gramofon. Vrtiš
jedno te isto k'o gramofonska ploča. Možda si ti i pronašao sijalicu, ali ona glavna svećica, u tvojoj glavi,
nikako da ti upali. Kako da ti objasnim ono što ne možeš da shvatiš?'' Nešto
slično mi se i danas dešava. Mnogi ne mogu da shvate šta im pričam. Kažem mnogi,
ali ne svi. Neki me i podržavaju.
A da sam u pravu izneću podatak da sam pronašao Pupina. Da, da – Pupina! Živi u
Malom Idjošu. Doduše, njemu nije trebalo da padne sa trećeg sprata da shvati ko
je, njega je udario kamion. Ali, od kada sam saznao za njega u stalnom smo kontaktu
i razmenjujemo ideje. Rešili smo da se podelimo. Ja ću u Ameriku, a on će
ostati ovde, u zemlji, pošto ima vulkanizersku radnju pa ne bi da je napušta.
Ali nema veze. To ništa ne menja. Bićemo u kontaktu, to je sigurno. A sad posle
malo dužeg uvoda, iako je poznato da nisam pričljiv, ali večeras sam nekako pun
emocija da predjem na ono glavno. I samo da ne zaboravim da pozdravim
prethodnog govornika, gospodina Valensu, i da izrazim žaljenje što mu je struja
isključena, jer da sam znao da će tako raditi sa strujom ne bih je ni izmislio.
Lično mu se izvinjavam i perem ruke od svega toga. A ovaj doživljaj koji ću vam
ispričati gotovo je neverovatan i možda najbolji od večeras ispričanih. Rešio
sam da vam ga ispričam samo radi nagrade, jer su mi pare potrebne za put u
Ameriku. Eto, ja sam bar iskren, inače ga sigurno ne bih ispričao.
A sam dogadjaj se desio,
sećam se, negde početkom oktobra dvehiljadite. Bilo je to kod nas u Beogradu. Neka velika gužva u
gradu. Nisi mogao ulicom da prodješ. Ja krenuo da kupim neke stvari za jedan
moj eksperiment, ali nemam sreće. Gde god hoću da udjem - sve zatvoreno. I na
svakoj radnji isto. Na vratima piše: ''Zatvoreno zbog kradje!'' Pravo da vam
kažem ništa mi nije bilo jasno. I gde je tu policija? Ko je uspeo da pokrade
tolike radnje? Taj mora da je bio mnogo veliki lopov. I tako idem od jedne do
druge radnje, sudaram se sa prolaznicima i pravo da vam kažem ne znam ni gde
sam krenuo. Ustvari, sve me to malo zbunilo. Neki nose mikrofone, drugi
fotelje, a jedan zamislite – sliku Save Šumanovića. Pa gde to nalaze kad su sve
radnje zatvorene? Zaustavim jednog mladića, baš da vidim koja to radnja radi, a
on mi objasni da u Skupštini ima svega i svačega i to koliko hoćeš, a što je
glavno niko ti ne brani da izabereš nešto po svom izboru. Eto, on se odlučio za
stolicu predsednika Parlamenta. Kaže, samo jedno dva dana da sedi u njoj da ga
komšije vide pa će vratiti. Rastadosmo se mi i ja se nešto mislim bolje da ja
bežim iz te zbrke i krenem ka Dedinju. U tom izbi iz neke uličice jedna grupa
ljudi i ja im se priključih. Jedan na čelu peva: ''Idemo na Dedinje!'', a
ostali ponavljaju. Ja se nekako osvrćem, vidim da se stalno novi priključuju i
da je grupa postala gomila. Oni otpozadi me stalno guraju i tiskaju tako da sam
na kraju izbio na čelo kolone. Negde u blizini Tolstojeve sačeka nas kordon
policije. Kažu – ne može dalje. Naredjenje. Oni bi pustili, ali takvo je naredjenje.
A zna se šta je naredjenje za policajca. Ako treba u vatru, u vatru. Oni iza
mene viču: ''Dobićete batine!'', a policija već izvadila palice. Priznaćete
vrlo neprijatna situacija. Pogotovo za mene. Ja sam naučnik. Ja prezirem
nasilje. Gledam šta mi je pametno činiti, pa pridjem komandiru i šapnem mu na
uvo da ovi iza mene ne čuju: ''Ja sam Nikola Tesla!''. Komandir, pametan neki čovek, odmah je shvatio o
čemu se radi i naredio da me propuste. Doduše, čuo sam ga kad je rekao: ''Pusti
ovog, to im je predstavnik!'', ali su zato oni iz gomile zaurlali za mnom:
''Izdaja! Izdaja!''. Meni je u tom trenutku bilo najvažnije da što pre odem
odatle. Imam ja svoje ideje. Nemam vremena za gubljenje. Ali ne biva uvek onako
kako hoćemo. Nisam prošao ni stotinak metara kad vidim sedi u parku jedan naš
poznati političar okružen telohraniteljima. Ne bih ime da mu spomenem jer sam
čuo da je jednog novinara tužio što je napisao da je uhapšen, drugog što je
rekao da je u zatvoru, a trećeg što ga je slikao sa lisicama. Ipak meni ne
treba toliki publicitet. Zamislite samo naslov u novinama: ''Nikola Tesla na
sudu!'' Strašno. I kažem vam, sav sam se naježio kad sam ga video. Ne znam zašto,
noge su mi se odsekle. Ni da koraknem.
( u publici tajac! )
Tesla: A on me primetio i daje mi znak da mu pridjem. Evo ovako ( pokazuje ).
Ja šta ću, pridjem. On mi reče da sednem pored njega i ja sedoh.
''Dozvolite da vam se predstavim, Nikola Tesla.'' počeh ja, a glas mi drhti.
''Drago mi je.'' reče on, ali i njemu glas drhti.
''Nikola Tesla'' nastavi
''znači tebe su poslali, ti si taj.''
''Ne, ja sam onaj, a sada sam
ovaj.''
''Jesi li Srbin? Tesla mi zvuči srpski, a i poznato mi je.''
''Jesam.'' odgovorih.
''A dole, kako je?'' odjednom upita.
''Gde?'' upitah.
''U gradu!''.
''I tako, i tako!''.
''Galame li mnogo? Molim te
odgovori mi sa ''da'' ili ''ne''. Nemam puno vremena, tj. kao da mi vreme
nekako ističe. A do pre neki dan sam mislio da je svo vreme sveta samo moje.
Dakle, da ili ne?''
''Jo!'' odgovorih ja.
''Šta jo?''.
''Hoću reći po.'' zbunih se.
''Pazi ga sad. Jo ili po?''
''Galame!'' priznadoh, šta ću.
''Ovde se ništa ne čuje. Tako je prijatno. Da znaš da mi se ne ide odavde. Tek
sam se privikao. A traže li glavu?''
''Čiju?'' promucah.
''Sigurno traže. Sve su to
ubačeni elementi.'' nastavi on kao da nije čuo moje pitanje. ''A svakom
dobronamernom čoveku je jasno da sam radio samo, i isključivo samo, u njihovom
interesu.'' Ostade mi nejasno u čijem interesu – ubačenih elemenata, onih što
galame, ili naroda. Ne smedoh da upitam jer je izgledao loše volje. Oboje
zaćutasmo i to potraja jedno pet-šest minuta. On se uhvatio za glavu i kao da nešto razmišlja. Odjednom se okrete ka meni i upita: ''Šta
da radim?''
Šta sam mogao da mu kažem, a da ga ne uvredim? Malo sam razmislio, pogledao ga
u oči i jedva prevalio preko usana: ''Beži! Beži što dalje odavde!''
''Da bežim? Gde?'' zaprepasti se on.
''U Ameriku. Tamo je najbolje. I ja sam pobegao tamo pre stotinak godina. Tamo
bi vas jedva dočekali!''.
''Kažeš u Ameriku?'' ponovi on.
''Ja sam tamo pronašao struju.''
''Ti si, Nikola Tesla, pronašao
struju?'' upita razmišljajući nešto. ''Kakva šteta. Kažeš pre stotinak godina.
Samo trebao si da izmisliš nešto po čemu bi te čovečanstvo pamtilo. Nešto za razbijanje demonstracija. Neki
pendrek koji ne ostavlja masnice. A ti struju. Eto kako naši najbolji ljudi
propadnu na zapadu.''
Ja se zacrvenih. Došlo mi da
se izvinim i da kažem da ću sigurno nešto slično pronaći, ali me on prekide:
''Ma jebeš ove golje. Jebeš politiku. Idem da ljuljam unuka!''
I stvarno ustade i krete, a telohranitelji odmah za njim, ali se zaustavi kao
da se nečeg setio. ''Znaš šta? Ako si ti Nikola Tesla, ja sam onda Slobodan Milošević!''.
''Malo morgen si ti Slobodan
Milošević'' htedoh da mu kažem, ali se predomislih ''Video sam ga na
televiziji. Znam kako
izgleda. Gospodin čovek, a ne kao ti.'' Gledajući ga kako odlazi shvatih da me
nije prepoznao. A imao sam puno toga da mu kažem, da mu izložim neke svoje
ideje, ali izgleda da je imao preča posla. Posle tog dogadjaja, svima kojima
sam pričao mislili su da lažem. Zato sam rešio da vama ispričam pa sami
prosudite. Eto, ja toliko i nadam se da će nagrada pripasti meni. A', da ne
zaboravim. Poslušao me je. Otišao je u inostranstvo.( aplauz! )
************
voja | 07/06/2008, 18:51
I ja sam mu dao nagradu u toj monodrami...sad ću da vidim o kojoj se pesmi radi...
Pinokio | 07/06/2008, 19:00
Vojo, ne d`o Bog da se reinkarnira onaj! A, Tesla bi od muke opet umro : ))
lilanina | 07/06/2008, 19:40
A što jadan Pupin tolko propade...
voja | 07/06/2008, 20:16
To sam napisao još dok je bio živ, dok je odlazio kod Koštunice da se raspita kad će dobiti penziju ( ako se toga sećate), pa mi malo bilo frka da sve to objavim, jer sam video kako stoje stvari...pa sam onda to smestio u takmičenje lažova, uradio kao pozorišnu predstavu i ispalo je super...baš je bilo prihvaćeno od publike...pozz.
voja | 07/06/2008, 20:19
Pa u svim pričama oko njih dvojice njega nekako ( po meni nepravedno ) stavljaju na drugo mesto, tako da sam mu i ja dao manju ulogu...:)))
domacica | 07/06/2008, 21:01
o Tesli sve najlepše. u kojoj god ulozi da je predstavljen, meni je uvek jedan od najvećih ljudi koji su ovim svetom hodali. a dobro mu stoji i ova koju si mu ti dao.
Prijatno!
voja | 07/06/2008, 21:44
Hvala...zaista je bio jedan od onih koji su pokrenuli stvari na planeti, cenim ga i poštujem, ali ovde sam samo iskoristio njegovo ime da zabeležim neke naše stvarnosti...inače ideju sam dobio kada je isto u nekoj emisiji gostovao čovek koji je baš tvrdio ko u mojoj drami da je reinkarnacija Tesle...tako, da i kad izgleda da nešto izmišljam, nemojte da ste baš sigurni u to ...pozz.
« | Jun 2008 | » | ||||
---|---|---|---|---|---|---|
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |
Re: Tesla ...
sanjarenja56 | 07/06/2008, 17:42
Dajem mu nagradu! I tebi!
A sada svrati da pročitaš pesmu od jutros "Jer ribarske sam krvi". Zabušavaš, pa više nije na naslovnici...